ĐAKOVO (TU) – Sprovodni obredi za vlč. Zlatka Rajčevca, umirovljenog sotinskog župnika koji je preminuo u nedjelju, 9. svibnja 2021. u KBC-u Osijek, u 79. godini života i 53. godini svećeništva, održani su u utorak, 11. svibnja na mjesnom groblju u Šagu, a predvodio ih je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. Poslije ukopa, pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić predvodio je misu zadušnicu u filijalnoj crkvi sv. Bartola, apostola u Šagu. Započinjući svoju homiliju, nadbiskup Hranić izrazio je sućut bratu i svoj dragoj rodbini pokojnika, svim svećenicima i zajednici Svećeničkog doma u Đakovu te vjernicima Župe Marije Pomoćnice kršćana iz Sotina, Opatovca, Ovčare i Jakobovca, kao i domaćim vjernicima iz Šaga i Valpova.

Nemamo trajnoga grada

„Sve dok živimo na zemlji, mi nismo stigli na svoje odredište. Jer nemamo ovdje trajna grada (Heb 13,14)“, podsjetio je mons. Hranić te očitujući potrebu za utjehom vjere pred činjenicom da ovdje na zemlji nitko nema trajno boravište, rekao je: „Sveto Pismo naglašava i prihvaća prolazne, kratkotrajne i promjenjive okolnosti našega ovozemnoga života. Dok smo na zemlji, mi se uvijek nalazimo na putovanju, tražimo i gleda­mo naprijed, slijedimo nadu. Tek što smo se našli u ulozi djeteta, prelazimo u mladost; čim prerastemo mla­denačke nesigurnosti, prelazimo granicu odraslog doba. Čim zakoračimo u odraslu dob, već dolaze bolest i staračke teškoće – ako ih uopće i dočekamo. I već putujemo! Jer nemamo ovdje trajna grada.

Osvrnuo se potom na život vlč. Zlatka, kojega je, kako je nadbiskup rekao – „Isus našao ovdje u Šagu, u njegovoj obitelji, u kući njegovih roditelja. I poslužio se njegovim roditeljima pokojnim Draganom i Mandom rođenom Čvagić da ga još kao dječaka pridruži svome putu. Osobito nam je pokojna mama Manda ostala u sjećanju kao pobožna žena, duboke vjere i povjerenja u Boga, jasnog katoličkog i hrvatskog identiteta, u kojemu je odgajala svoju djecu, i utvrđivala čitavo selo. U svojoj obitelji i ovoj je zajednici Zlatko udisao ozračje i iskustvo vjere.“

Povratak nakon Domovinskog rata

Nadbiskup je posebno istaknuo vrijeme Domovinskog rata, koji je vlč. Rajčevca zatekao na službi u Sotinu, te prognaništva: „Iz Sotina je nasilno u susjedne Negoslavce bio odveden velik broj žitelja Sotina. Ondje su bili mučeni i zlostavljani te u radnom logoru postupno ubijani. Za vrijeme rata vlč. Zlatko je tijekom 7 godina bio je dušobrižnik za prognanike u prognaničkom kampu u bivšoj sovjetskoj vojarni u Nagyatadu u Mađarskoj (1991.-1998.). Među prvima se 1998. vratio u Sotin, a tijekom rata izgubio je čak 68 župljana. To je čak svaki deseti Hrvat. Bio je čovjek pun empatije, veoma osjećajan, koji je volio svoje župljane te je i sam veoma bolno proživljavao njihova stradanja te je slušao patnje i dijelio bol preživjelih župljana. Župljane su nakon mirne reintegracije dočekale porušene kuće, a njega potpuno porušeni župni stan i velika, teško stradala župna crkva, bez zvonika i bez krova. No, Sotinčani su k tome veoma teško dolazili do podataka gdje su kosti njihovih pobijenih. Zbog sporosti hrvatskih državnih vlasti u otkrivanju istine o nestalima sami su se organizirali i odlazili u Srbiju k bivšim mještanima Sotina srpske nacionalnosti ne bi li doznali nešto više o stradanjima i o kostima svojih mještana. Do istine su dolazili i dolaze jako teško.“

Skromnost, siromaštvo, isposništvo, umjetnost

Sotin još i danas broji 18 nestalih osoba, podsjetio je nadbiskup Hranić te rekao kao se po povratku, najprije obnavljala crkva, a vlč. Zlatko je kroz 15-tak godina stanovao u iznajmljenoj kući dok nije mogao useliti u novi župni stan. „No, nikad se nije žalio, nego je sve tiho i strpljivo nosio. Poistovjetio se sa svojim župljanima. Iako je Župa ostala mala, te su i primanja bila veoma skromna, vlč. Zlatko nikada nije tražio niti je htio pomoć Nadbiskupije. Kad sam na kanonskim vizitacijama gledao uredno vođene blagajničke dnevnike s veoma niskim iznosima primitaka i izdataka te razgovarao s njim i pitao ga od čega te kako živi, on je uvijek govorio da ima dovoljno. A imao je dovoljno jer je živio doista skromno, siromašno i isposnički, kao rijetko koji od naših svećenika, ne uzimajući sebi mjesečnu nagradu koja mu je bila odobrena. Grijao je samo jednu malu prostoriju u župnom stanu, gdje je boravio i spavao.“

Svoju zahvalu nadbiskup Hranić uputio je medicinskoj sestri Đurđici, pojedinim obiteljima, župljanima i zvonaru, koji su s puno ljubavi i požrtvovnosti pomagali vlč. Zlatku te brinuli za njega, a zatim je, opisujući pokojnog svećenika, rekao kako ga je krasila plemenita i duboka, produhovljena i umjetnička ljudska duša koja se pretakala u stihove, pisala pjesme i povremeno slikala. Izdao je, koliko je poznato, četiri zbirke pjesama.

Ustrajan i vjeran

Na kraju homilije mons. Hranić je rekao: „Dragi Zlatko, cijenio sam Te jer ti si pobijedio samoga sebe, a to je najteže. U teškim životnim uvjetima, prepušten samome sebi, u maloj župi, ostao si ustrajan i vjeran sebi i svojoj riječi. Rijetki nakon što ih načne bolest, ustraju u samokontroli i u dobru kao što si ti ustrajao, godinama, sve do svoje smrti. Morao si se nositi i s veoma neugodnom optužbom i zbog toga si krvario, ali si ostao miran i uspravan, ne zamjerajući onima koji su te u svojoj nevolji optuživali. U svemu veoma tih, ponizan i skroman… Moli za nova svećenička i redovnička zvanja, jer je nažalost već polovina župa u kojima si Ti služio kao svećenik ostalo bez svojih župnika, i moli za sve nas koji ostajemo da ustrajemo na Isusovu Putu. Gospodin Te pozvao u mjesecu svibnju, mjesecu BDM. Neka Te u nebeski svijet uvede Pomoćnica kršćana, ona koju si svojoj pjesmi nazvao „Moj sretni svijet“: Marijo, / Ti si melodija / skladana / zvucima večernjih angelusa / i jutarnjih / svibanjskih pozdravljenja. / Ti si lik u srcu nošen, / koji kitim / svakodnevno / cvijećem udivljenja. / Ti si / predivan cvijet / i ruka / koja me vodi / u lijepi / nebeski svijet. / Marijo, / Ti si / moj sretni svijet.

Oproštajnu riječ uime vjernika Župe Sotin uputio je Stjepan Milas, predsjednik Općinskog vijeća Općine Lovas i član Ekonomskog vijeća župe, zahvalivši pokojnom svećeniku na zauzetosti za župu, svaku žrtvu i sve što je činio.

Istina i nada života

Nakon sprovodnih obreda, uslijedila je misa zadušnica, koju je uz nadbiskupa Hranića te ostale svećenike u koncelebraciji, predvodio pomoćni biskup Ćurić. Uvodeći u misno slavlje rekao je: „Prepoznajemo – ovdje je izvor našega spasenja, od Onoga koji je sam postao čovjekom, koji je umro i uskrsnuo, od tog Njegova događaja, od Njegovih riječi radosne vijesti, i nama svijetli istina i nada života. To u ovim trenucima obnavljamo, u tome učvršćujemo svoj ovozemaljski životni put, u tome izražavam svoje najsrdačnije molitve za pokoj svećeniku Zlatku, ovdje u crkvi njegova rodnoga sela i njegove rodne valpovačke župe.“ Na kraju mise zadušnice, biskup Ivan podsjetio je na brojna svećenička zvanja iz valpovačke župe te na dar lijepoga pjevanja koji je krasio vlč. Zlatka te je rekao: „Mislim da s ovog ukopa nosimo još veću vjeru, veću bliskost s Isusom Kristom, veću bliskost zajedništva u Crkvi koja naviješta Kristovo spasenje. Neka nam snaga molitve bude još jača – za pokojnog Zlatka, sve naše pokojne, potrebe naše Domovine i tolike ljude diljem svijeta.“ Tijekom sprovodnih obreda i mise zadušnice liturgijsko pjevanje animirao je Zbor valpovačke župe i domaće filijalne crkve pod vodstvom s. Danijele Škoro.

Životopis (iz homilije mons. Hranića)

Vlč. Zlatko Rajčevac rodio se 1942 u Šagu, gdje je završio niže razrede osnovne škole, a više je zajedno s ostalom djecom pohađao u Valpovu. Vjera koju je udisao urodila je klicom zvanja u njegovu srcu te je po završetku osnovne škole 1958. godine otišao u gimnaziju u Malo sjemenište na Šalatu u Zagreb. Gimnaziju je kao sjemeništarac tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije nastavio te je 1962. maturirao je na Biskupijskoj gimnaziji J. J. Strossmayera u Đakovu. Vojni rok odslužio je u Prizrenu, a Teološki studij pohađao je na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu. Na Petrovo 1968. godine za svećenika ga je i prije završetka teološkog studija zaredio biskup Stjepan Bauerlein u katedrali u Đakovu. Godinu dana poslije ređenja je kao mladi svećenik završavao teološki studij i pastoralno pomagao gdje je trebalo.

Prva mu je svećenička služba bila služba duhovnog pomoćnika u Slavonskom Brodu i trajala je godinu i po dana. Početkom ljeta 1970. imenovan je upraviteljem župe u Gorjanima, a nakon dvije godine bio je poslan za upravitelja župe u Odvorce (1972.-1974.). Opet nakon dvije godine biva imenovan župnikom u Petlovcu i ondje ostaje 5 godina (1974.1979.). Godine 1979. odlazi na godinu dana za upravitelja župe u Strošince. Potom je od 1980. kroz tri godine (do 1983.) bio duhovni pomoćnik u Brodskom Varošu te godinu dana u Nuštru. Godine 1984. imenovan je župnikom u Sotinu i sotinskim je župnikom bio 36 godina, sve do 22. ožujka 2020. godine, kada je umirovljen te je živio u Svećeničkom domu u Đakovu.